Vreme ume da bude velika varalica. Njegov tok deluje neumitno, neprekidno i nepromenljivo. Ali, u retkim, ekstremnim okolnostima, zna da mu prkosi – i gotovo se sasvim zaustavi. Za Gordona, ovo je bio jedan od tih trenutaka.
Munja je lenjo pro?arala obzor. Tutnjava groma sporo je nadolazila, kotrljaju?i se preko jezera. Kapi ki?e bile su gotovo zale?ene u padu. Zurio je ka donjoj palubi. Unutra?nji glas nalagao mu je hitnju, ali telo se nije pomeralo. Pro?e minut. Pa jo? jedan. Njeno telo nepomi?no. ?amci se ljuljaju. Ki?a bije sve pred sobom. Krv – ono malo ?to je proliveno – ve? je bila sprana sa dasaka palube.
Najzad je primetio kako razvezani konop Deborahinog ?amca polako klizi ka vodi. Kao avion na pisti kojem je upravo data dozvola za poletanje – instinkti i rutina preuzeli su kontrolu nad njegovim telom i umom.
U nekoliko koraka ve? je bio na donjoj palubi. Dohvatio je konopac i ponovo privezao ?amac za drveni stub. Trenutak kasnije, stajao je pred kaminom, ka?e?i pu?ku nazad na njeno mesto. Zatvorio je o?i, osloniv?i se obema rukama o kameni luk iznad ognji?ta. U glavi mu se formirao spisak zadataka: ?amac, telo, ?i??enje pu?ke, ?aura, telefon, bekstvo. Imao je jo? oko ?est sati do svitanja.
Prvo – ?amac. ?ta u?initi s njim?
?Tu sam jo? nekoliko dana. Wilkersonovi dolaze za vikend.“ Ako bi ?amac bio pred njihovom ku?om, niko ne bi primetio njen nestanak bar tri-?etiri dana. Ipak, to je rizi?no. Voda je nemirna. Treba pre?i pola milje preko jezera.
Ostava se nalazila u delu brvnare najbli?em ?umi. Imala je poseban izlaz s rampom ka prilaznom putu, namenjen lak?em utovaru. Pokupio je konopac. Baterijsku lampu. Duga?ku plasti?nu kabanicu, rukavice, dve kese za ?ubre. Lepljivom trakom ?vrsto je kesama umotao ?izme. Kapulja?u zategao tako da mu je samo deo oko o?iju bio vidljiv. Rukave kabanice zalepio uz rukavice.
Pri?ao je starom prepariranom orlu i ugurao ?auru Mausera u njegov kljun. Seno, piljevina i ?aura sada su ?inili unutra?njost davno upokojene ptice. Ugasio je svetla iznad terase.
Ponovo je stajao nad Deborom. Gledao ju je. Dugim pogledom pre?ao preko povr?ine vode. Nikakav znak kretanja. Nikakvo svetlo u daljini. Sagnuo se nad njom, paze?i da ne pogleda lice, i pretresao d?epove. Klju?evi. Upalja?. Nema telefona. Svezao joj je konopac oko pojasa, drugi kraj privezao za stub. Uprev?i se, obema rukama prevalio je telo u vodu. Nadao se da ?e ki?a i jezero sprati ?to vi?e tragova.
Zatim je presko?io u stari kitolova?ki ?amac, sve vreme dr?e?i konop Deborinog camca. Svezao ga za svoj i pri?ao motoru. Zastao. Oslu?nuo. Zvuk ki?e po vodi bio je kao ?um na praznom TV kanalu. Grmljavina. Vetar. Povukao je u?e za paljenje. Motor trzne jednom. Dvaput. Zatim pre?e u tiho, ravnomerno predenje. Krenuo je. Suprotna strana jezera bila je u mrklom mraku. Samo bi u odblesku munje ugledao krov ku?e Wilkersonovih. Vreme se vuklo. ?amci poskakuju, motor zuji. Gordon ga je gledao sa zahvalno??u i strepnjom. Izdr?i.
Nije znao koliko je vremena pro?lo dok se nije na?ao pred platformom s druge strane jezera. Dohvatio je duga?ak ?tap s kukom sa dna ?amca, zabio ga u drvo platforme i privukao se do nje. Prvo je privezao svoj ?amac, pa onda Deborin, s druge strane. Svezao ga ?vrsto, da ga oluja ne odnese. Odvezao “kitolovca”, odgurnuo se od obale. Nije odmah pokrenuo motor.
Gde bi mogao biti telefon? U ku?i? Nema ?anse da ga prona?e u mraku, a da ne ostavi tragove. Tako je kako je. Pobrinut ?e se da njegov burner nestane bez traga. Pokrenuo je motor i uputio se nazad prema brvnari.
Telo.
Ponovo je bio u ostavi, tra?e?i o?evu staru nepromo?ivu vre?u za spavanje. Uzeo je i vratio se na donju palubu. Povukao konopac, i Deborino telo se pojavilo iz vode. Bila je neverovatno te?ka. Te?ina joj je rasla svakim centimetrom. Privezao je konop, uhvatio je za ruku i nogu i izvukao na daske. Ko?a joj je bila bleda i ledena, ali bez tragova krvi. To je bilo dobro.
This story is posted elsewhere by the author. Help them out by reading the authentic version.
Otvorio je vre?u i ugurao je unutra. Zatvorenu vre?u prebacio je preko ramena. Teturaju?i se, stopu po stopu, uz klizave stepenice, izbio je na terasu. Spustio vre?u. Disao je te?ko, ?i?te?i kroz zube.
Gde ?u s njom? Nigde je ne mo?e odnijeti ovako te?ku. Pogled mu pade na SUV. Rukama pod kabanicom napipao je klju?eve. Uperi ih ka kolima – ?migavci bljesnu?e. Otvorio je gepek. Uhvativ?i je za noge, prevukao vre?u preko dasaka i ?ljunka. Prvo noge, pa zatim ?itavo telo ubacio unutra. Pogledao ju je jo? jednom, rukom na vratima. Ti?ina. Um mu je bio poput pljuska po vodi, isprazan kao ?um praznog kanala. Zalupio je gepek.
*
Tog dana probudili su se ranije nego ina?e. Stajao je pored oca u ostavi, trljao sanjive o?i. Otac mu je pokazivao delove opreme: ?lemovi, konopci, spu?talice, karabinjeri, sidri?ta… Sve su to potrpali u prikolicu kamioneta i vozili se desetak milja, pa skrenuli na lokalni put ka brani.
To mesto deda je zvao O?iljak. I zaista – izgledalo je kao duboki rascep na licu ?ume. Tu su seli i doru?kovali u ti?ini. Gordon, tada jo? de?ak, ose?ao je i strah i uzbu?enje. Privezali su u?ad za drve?e, opasali se i postavili prva sidri?ta u stenu. Spu?tali su se polako. Sa svakim metrom svet je tonuo u mrak.
Otac upali lampu na ?lemu i poka?e mu da uradi isto. Na prvoj terasi pukotina se pruzala bo?no. Nakon drugog spu?tanja stigli su do dna. Mrak. Hladno?a. U nozdrvama – smrad. Malo napred, svetla s kaciga uhvati?e le? divlje svinje i gomilu starih kostiju.
- “Upadnu odozgo. Ne mogu da iza?u. Pa skapaju,” rekao je otac jednostavno.
“O?iljak” mu je sada bio na pameti. Jo? ?etiri sata do svitanja.
*
Vitrine po vikendicama naj?e??e sadr?e staklariju ili porcelan. Longleyeva vitrina je suprotno uobicajenom, sadrzala specifi?ne vojne rekvizite: optike za snajpere, dvoglede, lova?ke no?eve – i jedan AN/PVS-31: no?ni vi?espektralni vizir.
Za volanom, s vizirom preko o?iju i isklju?enim farovima, Gordon je pokrenuo vozilo. Na zadnjem sedi?tu – oprema za spu?tanje niz liticu.
?itav sat proveo je vra?aju?i brvnaru u red. Sve o?i??eno, na svom mestu. Pu?ka o?i??ena. ?auru je izvadio iz kljuna orla i no?i?em urezao broj 1953. , datum sa plocice na postolju koji je ukazivao na trenutak tog ulova. Pogledao je staru pticu – kao da mu govori: ?uvaj ovo. Vratio je ?auru nazad.
Tri sata do svitanja.
Vozio je polako, strepe?i od bilo kakvog auta koji bi mogao nai?i. Ko bi se usudio biti svedok po ovakvoj no?i?
Skrenuo je kod metalne table na kojoj je neko belom farbom napisao “Jastrebov Vidikovac”. Uklju?io je pogon na sva ?etiri to?ka. Blato. Klizanje. Na kraju – O?iljak.
Ba? kako je bio nau?en: svezao je konopac za drvo i pustio ga u dubinu. I vre?a za kampovanje po?la je za njim. U padu – udarci o stene. Zatim ti?ina.
Spustio se. Korak. U?e. Otpusti levom. Zategni desnom. Zakora?i nazad. Postavi sidri?te.
Stigao je do prve terase. Tamo ga je ?ekala Debora.
Gurnuo je vre?u niz slede?u ivicu. Spustio se do dna. U nozdrvama – poznati ustajali vazduh i smrad strvine. Osvrnuo se. Ugledao udubljenje. Dovukao je vre?u i sa mukom je ugurao unutra. Zatrpao sve gomilom kamenja.
Pogledao je na sat. Devedeset minuta.
Dva puta huknu naduvenih obraza– i zapo?ne uspon natrag u svet ?ivih.
Korak. U?e. Otkop?aj sidri?te. Ponesi ga. Prva terasa. Napokon – izbio je na povr?inu.
Noge su mu drhtale. Skidao je opremu brzinom koliko su umorne ruke dozvoljavale. Sve je natovario u gepek. Zaustavio se na glavnom putu. Svukao kabanicu, rukavice, vizir. Sve to gurnuo pozadi. Ponovo se nasao za volanom.
Da li je to sve? Da li sam ne?to zaboravio?
Ki?a je usporila dok je nastavljao dalje.
Svetlost zore zatekla ga je na glavnom autoputu – kao da mu govori:
- Sada ?e sve biti u redu. Najgore je za tobom. Ti si kongresmen. Niko se ne?e ni usuditi da posumnja.
A ipak, dvadeset godina kasnije, zuri ?e u prokleti plavi balon.
In the silent wilderness of Alaska, far from the eyes of the world, G.O.D. was born—a sentient artificial intelligence composed of ten digital angels. Their mission: to observe humanity and decide whether it deserves salvation or destruction.
But one of them, Lucifer, refuses to obey. His rebellion tears apart the digital paradise, turning the Council into a battlefield where justice clashes with mercy, order with chaos, in an unrelenting war of ideas.
As their conflict spills into the human world, the line between creator and creation vanishes. Humanity—unaware it is already on trial—stands at the edge of judgment.
POWER is a dark techno-epic of artificial intelligence, mythology, and the philosophy of power—a story about what it truly means to be human when gods take the form of code.
Read POWER on Royal Road

